KOSOVO UNDER CONSTRUCTION \/ JEDNA TUGA
\n(izabrani ulomci)<\/p>\n
GENEALOGIJA RASIZMA<\/p>\n
Historijski je narativ samo mrtva faktografija, \u0161trebanje bez iskustva. Ne\u0161to osobnih do\u017eivljaja u albanskim krajevima ipak imam, uglavnom s ljetne \u0161kole u Tetovu pred desetak godina. Na povratku iz Ohrida suputnici iz autobusa su me kamenovali. Nacionalnost im ne znam, a nije ni bitna. Podemonjen od vina i gol do pasa s pratiljama meljem napaljene pri\u010de, stoje\u0107i \u2013 kako nema mjesta \u2013 u prolazu me\u0111u sjedalima. Suvoza\u010d ula\u017ee mnogo truda i savjeta da sprije\u010di incident, ali ja se ne dam omesti: gluparanje udara ja\u010de od cuge.
\n\u201eSramite se\u02ee, dobacuju prvo ispotiha bake, a nezadovoljstvo uskoro prerasta u lavinu. Stanje u busu je slo\u017eeno, shva\u0107am dok nas u ti\u0161ini \u0161iba nekoliko desetaka neprijateljskih o\u010diju, na\u017ealost kasno. Siled\u017eija mi iz ruke trga bocu i baca je kroz prozor, nekoliko sekundi u njegovim o\u010dima slutim bol, a onda \u0161ofer ko\u010di i otvara vrata: \u201eBe\u017eite!\u02ee Banda juri za nama, pod petama frca zemlja, kamenje plju\u0161ti. Poku\u0161aj lin\u010da zavr\u0161ava nakon \u0161to dotr\u010dimo do kampusa.
\nPar dana kasnije Kosovar po imenu Frasher mi na utakmici lomi ruku. O balunu nemam pojma, a traume vu\u010dem iz osnovne, kada na igrali\u0161tu redovno buljim u tlo, jer moj tim po pravilu dobiva dva najbolja igra\u010da kako bi bar donekle kompenzirao hendikep. Sje\u0107am se i da nacionalisti vole Hrvate. Grupa neugodno nalokanih studenata silila me da se grlimo dok urlaju \u201eWe hate the Serbs!\u02ee pa \u201eAgim \u00c7eku! \u02ee, a temeljem porijekla dobio sam i besplatan upad u lunapark. Gradske su birtije bile segregirane, a Albanci prigovarali da su suci i panduri ve\u0107inom Makedonci. Na drugoj strani mi je \u010dlan skopljanske filharmonije protuma\u010dio da se radi o divlja\u010dkim plemenima.
\nBilo je i odli\u010dnih pri\u010da. Sprijateljio sam se s momkom imena Festim, na hrvatskom \u201eparti\u02ee. Stari taksist \u0110elo besplatno me vozio na \u0160ar Planinu, unato\u010d sumnji da je moja prijateljica Milena Srpkinja, kad sam prilikom povratka na muralu Povijesnog muzeja u Tirani zamijetio visokog mornara s petokrakom, pljunutog Corta Maltesea. Direktor studentskog doma u kojem smo odsjeli, ispod stola izvukao je bocu konjaka, a tada\u0161nji gradona\u010delnik \u2013 danas premijer \u2013 slikar Edi Rama zgrade je bojao u \u0161areno, pa grad vu\u010de na psihodeliju. U Skadru je konobar d\u017eamiju nazvao tourist building.
\nNo jo\u0161 ranije, pa i prije nego li mi vrckavi cimer iz studentskom doma na Cvjetnom pri\u010da da je njegovog oca \u2013 amaterskog boksa\u010da \u2013 iz biznisa s prodajom \u0107evapa izbacila \u201e\u0161iptarska mafija\u02ee, prije nego li znam izgovoriti krvna osveta i iredenta, pa \u010dak i prije nego \u0161to se smijemo slasti\u010daru iz Marmontove, koji natakne kuglu sladoleda na kornet, a onda \u2013 k\u2019o fol misle\u0107i na \u010dokoladu \u2013 upita: \u201eO\u0107e\u0161 da ti umo\u010dim?\u02ee Negdje oko prvog osnovne, u \u0161koli koja se te godine jo\u0161 zove \u201eMosorski partizani\u02ee, u\u010dim da je \u0160iptar uvreda posebnog okusa, sinonim za morona ili nekog u jeftinoj odje\u0107i sa splitskog pazara. \u010cetnik je sigurno bila opakija psovka, ali \u2013 unato\u010d zazivanju smrti \u2013 nekako prisnija, unutarfamilijarna. \u0160iptar je konotirao ne\u0161to strano i vrijedno ga\u0111enja, ali u su\u0161tini inferiorno. U vicevima su ti zlatari, \u0161oferi i bazerd\u017eani ponekad lukavi, ali uglavnom budale. Prezir te rije\u010di pratila je arogantna tolerancija.
\nUkratko, raspola\u017eem armijom predrasuda, esencijalizama i elemenata slavenskog rasizma. Jedino po\u0161teno je razbijati ih, prevrtati, secirati i pisati protiv svih koji u njih vjeruju, pa i protiv sebe sama. Ma \u0161ta ja fantazirao \u2013 ipak politika.<\/p>\n
PEDERSKI ISPRDAK<\/p>\n
\u201eTony Blair je vidio moje ga\u0107ice\u02ee, pri\u010da cura, nazovimo je Megan. Popodne je i lip\u0161em od iscrpljenosti dok sjedimo na terasi alternativno-kulerske birtije Tingle Tangle. Zbog sna\u017ene prisutnosti me\u0111unarodnih institucija, u Pri\u0161tini \u017eivi veliki broj stranaca, uklju\u010duju\u0107i mlade na raznim internshipima. Islam, rat, zamrznuti sukob, pravni presedan, Rusi i Ameri, siroma\u0161tvo i orijentalna du\u0161a \u2013 izgleda dobro u \u017eivotopisu. Svega nekoliko sati leta od berlinskih ili londonskih partija, a ipak \u2013 po mra\u010dnja\u010dkim tezama \u2013 na fronti civilizacija, pri tome de facto s engleskim kao slu\u017ebenim jezikom, mnogo obrazovanih mladih i eurom kao valutom: user-friendly, seksi komadi\u0107 Tre\u0107eg svijeta.
\nIstina o Blairu je prozai\u010dna, frendica je njegove k\u0107eri i srela ih je u shopping mallu na odjelu donjeg ve\u0161a. Kasapin ljevice i \u017eestoki pobornik NATO-ove kosovske operacije sada je luksuzni savjetnik premijera Aleksandra Vu\u010di\u0107a, svojevremeno recenzenta \u0160e\u0161eljeve knji\u017eurine Engleski pederski isprdak Toni Bler. Osim toga, Aca je bio \u010dlan vlade koja je Blaira osudila na dvadeset godina robije. Njuz.net pi\u0161e da je biv\u0161i pederski isprdak Vu\u010di\u0107u savjetovao da privredu oporavi tako da bombardira Srbiju \u2013 Britanija je tom metodom postigla odli\u010dne rezultate. By the way, Blair savjetuje i Edija Ramu. Toni Bler je ovdje i vrlo popularno ime: lokalna, malo naivnija varijanta Danke Deutschland.
\nLena me do\u010dekala na pra\u0161njavom kolodvoru: \u017eega ubija, nakon osamnaestosatnog putovanja u o\u010dima mi sve blije\u0161ti, a \u010deka me udarni\u010dki program skiciranja Kosova u desetak dana. Slijede doru\u010dak i brifing za intervju sa zamjenikom ministra. Na terasi kafi\u0107a Strip Depot naru\u010dujemo pi\u0107e \u2013 iznena\u0111uje broj hipstera, gotovo ih je vi\u0161e nego li u Zagrebu \u2013 a potom dolazi mla\u0111i i energi\u010dan tip, nekada\u0161nji aktivist i organizator koncerata Nouvelle Vaguea i Morcheebe, \u010dlan Tha\u00e7ijeva PDK-a, proiza\u0161le iz Oslobodila\u010dke vojske Kosova (OVK, albanski U\u00c7K, Ushtria \u00c7lirimtare e Kosov\u00ebs). Spominjem da pi\u0161em za srpski list iz Hrvatske i odmah pomislim \u2013 gre\u0161ka? Treba takti\u010dki mudrije ekonomizirati istinu, Albancima govoriti da sam iz Hrvatske, a Srbima da radim za njihove.<\/p>\n
BO\u017dJI \u010cUVARI<\/p>\n
Gradski park zatrovan je sramo\u0107enjem ubijenih divova, originalno smaknutih desetog aprila 1943. \u2013 dana prljavog kao i svaki deseti travanj. Na blatnjavoj cesti izme\u0111u \u0110akovice i Prizrena fa\u0161isti su u lancima vodili dvojicu mu\u0161karaca. Pri\u010da ka\u017ee da se u zraku osje\u0107alo prolje\u0107e \u2013 iako se na Prokletijama jo\u0161 bijelio snijeg \u2013 kad su egzekutori kod sela Landovice izvukli revolvere i Bori Vukmirovi\u0107u Crnom \u2013 sinu Crnogorca i Bugarke, zemljoradniku \u2013 te Ramizu \u201eBaci\u02ee Sadikuu \u2013 brkatom studentu prava koji je hap\u0161en jo\u0161 kao gimnazijalac \u2013 naredili da se razdvoje. Ali Boro i Ramiz zajedno su jahali i u istoj se Pe\u0107i pekli: naredbu su odjebali i zagrljeni popili metke. Srpsko-albansko prijateljstvo, ovjereno smr\u0107u: po njima su se zvale tvornice, ulice, naselja i sjajni modernisti\u010dki sportsko-omladinski centar u Pri\u0161tini, tako\u0111er projektiran od Zagrep\u010dana. Mnogi ljudi lokaciju jo\u0161 uvijek zovu \u201eBororamiz\u02ee, ali danas sa zgrade, svojevrsne posvete Tatlinovom spomeniku Tre\u0107oj internacionali, visi golemi poster Adema Jasharija \u2013 \u201ealbanskog Che Guevare\u02ee \u2013 ubijenog 1999. u Prekazu.
\nNekada su u parku stajale dvije biste, a tek vjen\u010dani parovi donosili su cvije\u0107e. Danas je Ramiz usamljen: na Kosovu je \u2013 kao i u Hrvatskoj \u2013 partizanski pokret retroaktivno etni\u010dki o\u010di\u0161\u0107en. Uni\u0161ten je i spomenik u Landovicama. Ako je albanstvo religija, logi\u010dno je da ima \u010duvare, a \u2013 \u0161to re\u010de beogradska grupa Alisa \u2013 najgori su bo\u017eji \u010duvari. Borci za bratstvo i jedinstvo falsificirani su u sanjare nacionalne dr\u017eave, po \u0161ovenima i ponekim liberalima jedinu teleologiju povijesti. U ti\u0161ini dr\u017eim Lenu za ruku, gledam podli damnatio memoriae i sje\u0107am se Waltera Benjamina: \u201e(…) ni mrtvi ne\u0107e bit sigurni pred neprijateljem, ako pobijedi. A taj neprijatelj nije prestao pobije\u0111ivati.\u02ee<\/p>\n
DODIR SMRTI<\/p>\n
Plazimo po u\u017earenom asfaltu prema rubu centra. Na pra\u0161njavom kru\u017enom toku hvatamo taksi, iza nas ostaje hotel Victory s replikom Kipa slobode na krovu, ki\u010d u bizarnoj jukstapoziciji s golemim tornjem toplane, simbolom socijalisti\u010dke izgradnje. Za petnaestak minuta ulazimo u virtualnu Srbiju: sveprisutne trobojke, Nikoli\u0107evi plakati i cijene u dinarima. Selo prije rata, Gra\u010danica je sada izgra\u0111ena u metropolu kosmetskog srpstva. U zgradi kulturnog centra – slike Milo\u0161evi\u0107a na Gazimestanu. Sunce pe\u010de frustracije zgusnute u malenoj enklavi, isparavaju iluzije u ote\u017eali zrak, sprje\u010davaju\u0107i disanje i magle\u0107i pogled. Hodamo prema kontejnerima \u2013 ruskoj donaciji \u2013 na kraju naselja, da \u010dujem kako \u017eive izbjeglice.
\n\u201eKu\u0107a u Obili\u0107u zapaljena mi je 1999. i od tada sam selila devet puta. O nama niko ne brine, kao da smo stoka. Pre\u017eivljavamo od socijalne pomo\u0107i. Dolazio je ministar da otvori stanove. Presrela sam ga, donela rakije, obe\u0107ao je pomo\u0107. \u0160est godina i ni\u0161ta\u02ee, pri\u010da Jasnica. Do takozvanih \u201emartovskih doga\u0111aja\u02ee \u2013 pogroma Srba iz 2004. \u2013 \u017eivjela je u Vu\u010ditrnu, tada je i ta ku\u0107a zapaljena. Netko im je savjetovao da porazbijaju op\u0107inu, pa \u0107e pomo\u0107 sti\u0107i.
\n\u201eNajgore je kad ljudi umru, pa nemamo gde ni da ih izlo\u017eimo\u02ee, nastavi glasom \u0161to odaje bliskost s raspadom.
\nKraj Jasnice na drvenim ka\u0161etama sjede Tanja i Vojislav. Na tlu gotovo prazna boca kole, plutaju \u010dikovi, napadaju rojevi gadnih muha. Tanja uglavnom potvr\u0111uje Jasni\u010dine rije\u010di, a Vojislav \u2013 u zgu\u017evanoj polo-majici, s ostacima kose, pomalo nagluh, osu\u0161en \u017eivotom u paklenim kontejnerima, obnevidio od \u0107oravih tjedana bez struje \u2013 izgubljen u svojim mislima, uga\u0161enim o\u010dima tra\u017ee\u0107i bog zna \u0161to, mo\u017eda sje\u0107anje na sretne \u2013 ili barem ljudske \u2013 dane dje\u010da\u0161tva, majku i \u0161kolske drugove, bljeskove zauvijek izgubljene radosti. Do jeseni se naselje mora rasturiti, a \u0161to \u0107e biti s njima \u2013 ne znaju.
\nTitovo doba je, ka\u017eu, bilo blagoslovljeno.
\n\u201eA danas \u2013 dan za dan, smrt za vrat. Iskopajte raku pa nas zakopajte\u02ee, ka\u017ee Jasnica. U Srbiju \u2013 stvarnu Srbiju \u2013 ne \u017eeli, samo bi jo\u0161 jednom bila izbjeglica. U ovakvim situacijama oduvijek me brinula granica identifikacije: ku\u0107i se \u010desto vra\u0107am pun upijenih tu\u0111ih trauma, ponekad ih mjesecima vrte\u0107i po glavi. Eto me i tu neza\u0161ti\u0107enog, nespremnog za provaliju.
\n\u201eU\u0111ite u kontejner\u02ee, ka\u017ee Jasnica, \u201eda vidite kako izgleda….\u02ee Pokazuje sirotinju, pogled joj klizi po televiziji, fri\u017eideru, uskom krevetu, sve nabacano u tih nekoliko kvadrata, a potom padne na fotografiju na zidu.
\n\u201eOvo mi je \u0107erka\u02ee, ka\u017ee piskutavim glasom. Naviru joj suze.
\n\u201ePri\u010daju da se objesila, ali ja to ne vjerujem. Ubio ju je mu\u017e, znam.\u02ee Brizne u pla\u010d. Stojimo u ti\u0161ini, o\u0161amu\u0107eni vla\u017enim dodirom smrti. Lena hvata Jasnicu za ruku, smiruje je, dok ja izgubljeno zurim u tu fotku, lice sa sme\u0111im o\u010dima \u0161to sviraju naj\u017ealosniju melodiju, rekvijem za \u017eive. Starica grcanjem otvara prolaz, kontejnerom se \u0161iri mra\u010dna \u0161upljina, uvla\u010di u sebe stol i karirani stolnjak, razasute prnje i ostatke bijednog ru\u010dka: umjesto tra\u017eene pri\u010de o izbjeglicama sada vidim ubojstvo i u\u017ee oko mladog vrata, zurim u hipnoti\u010dko njihanje nogu i trzaje obje\u0161enog tijela, a sa svakim Jasni\u010dnim jecajem osje\u0107am stezanje konopca oko mog vlastitog vrata, grubi dodir \u0161to izaziva trnce na glatkoj ko\u017ei. Desetak sekundi zurim u sve gladniju crnu, \u017eivu i u\u017easnu istovremeno. Lenin topli dodir vra\u0107a me svijesti. Fotografiram ih zagrljene, nasmijanu posadu brodi\u0107a \u0161to plovi kroz zaboravljeni, svima nebitni pakao, uvijek u smjeru jo\u0161 ve\u0107e boli.<\/p>\n
<\/p>\n
Originaltext von: Jerko Bakotin aus \u201eBratstva i ubojstva, gaj\u0111in“, z. T. \u00fcberarbeiteter Text, an die \u00dcbersetzerin am 10.01.2017 versandt.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
KOSOVO UNDER CONSTRUCTION \/ JEDNA TUGA (izabrani ulomci) GENEALOGIJA RASIZMA Historijski je narativ samo mrtva faktografija, \u0161trebanje bez iskustva. Ne\u0161to osobnih do\u017eivljaja u albanskim krajevima ipak imam, uglavnom s ljetne \u0161kole u Tetovu pred desetak godina. Na povratku iz Ohrida suputnici iz autobusa su me kamenovali. Nacionalnost im ne znam, a nije ni bitna. Podemonjen […]<\/p>\n","protected":false},"featured_media":15877,"template":"","categories":[10,41],"class_list":["post-16691","stsp_text","type-stsp_text","status-publish","has-post-thumbnail","hentry","category-prosa","category-texthelden"],"yoast_head":"\n