\u010cuje\u0161 ovu huku, ovo Ni\u0161ta, ovaj glasni muk, sve je tu, pa ipak ne\u0161to nedostaje, zar ne \u010duje\u0161 da ne\u0161to fali?
\nIma takvih dana, kad moram, ne dr\u017ei me mjesto, idem na ulicu, mislim, mo\u017eda se desi \u010dudo, ve\u0107 tamo iza ugla, mo\u017eda \u0107u ga sresti, \u010du\u0107u ga opet, kako pri\u010da, kako svira, kako \u0107uti. Ima takvih dana, ali onda \u010dujem samo kako – praznina hu\u010di.
\nLijepi moji, oko moje, kakav rat, nema mrak, zlo do\u0111e tek na kraju, zlo je sada, ali na po\u010detku, na po\u010detku sve je dobro. Dobra namjera, dobri ljudi, i svjetlo i nada. Ne mrak, svjetlo \u017ee\u017ee, u\u017eareno, na po\u010detku! A ne zna\u0161 ni\u0161ta, ni odakle te\u010de, ni gdje ide, ni za\u0161to. Kao da je negdje tamo neka kapija, od svjetla, kao neka svjetlosna da su vrata, kao da ih je neko, pitaj Boga ko i kako, tek svjetlo svijetli i sve se vidi, svaka mraka, pita\u0161 se samo, \u0161ta \u0107e sutra biti, toliko mraka u takvom svjetlu, vidi\u0161 odmah, ne\u0107e to izdobriti.
\nAli neka, neka, mislim, nek\u2018 je meni violine, dok je moje svirke, sve \u0107e dobro biti, stavim \u0161e\u0161ir pored nogu pa zasviram, a svjetlo u zraku, ma da umre\u0161 od miline. Ja ne sviram cigu-ligu, nema rije\u010di koja mo\u017ee, \u0161to ja s violinom mogu, ma muzika da se du\u0161a lije\u010di. Ali zalud. Ima ne\u0161to,valjda, negdje tamo, skriveno u tami, u mraku, prolaze ljudi, idu, \u0107ute, sagnuta glava, kakvo svjetlo, no\u0107 ih vu\u010de, d\u017eaba svirka, d\u017eaba \u0161e\u0161ir, sve je d\u017eaba oko moje, d\u017eaba Cigo gudi. Al\u2018 je svirac – svirac, tu je ne da misli, ili da se preda, ima on da svira i kad mu do svirke nije. Cigan ima violinu, i nosi je tako da ga svako vidi, a onaj sa no\u017eem, onaj u mraku, nek se takav krije. Sviraj zato, ka\u017eem sebi, \u010du\u0107e ljudi, ko ne slu\u0161a pjesmu, \u0161ta \u0107e \u010duti? Ali i to d\u017eaba, idu ljudi, ode glava. Kriknem onda, mislim, jauk, to \u0107e \u010duti, to im treba, oko moje, slu\u0161aj vamo, gdje \u0107e\u0161 tamo, stani, nemoj, nije, al\u2019 \u0161ta re\u0107i, d\u017eaba rije\u010di, d\u017eaba svirka, d\u017eaba svjetlo \u0161to \u017ee\u017ee u zraku, ma da jekne\u0161 sve do neba, sve ti zalud, sve ti d\u017eaba, sve ti je u mraku. Sad. Idu ljudi, \u0107ute. Kuda?<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
\u010cuje\u0161 ovu huku, ovo Ni\u0161ta, ovaj glasni muk, sve je tu, pa ipak ne\u0161to nedostaje, zar ne \u010duje\u0161 da ne\u0161to fali? Ima takvih dana, kad moram, ne dr\u017ei me mjesto, idem na ulicu, mislim, mo\u017eda se desi \u010dudo, ve\u0107 tamo iza ugla, mo\u017eda \u0107u ga sresti, \u010du\u0107u ga opet, kako pri\u010da, kako svira, kako \u0107uti. […]<\/p>\n","protected":false},"featured_media":5395,"template":"","categories":[29,10],"class_list":["post-2781","stsp_text","type-stsp_text","status-publish","has-post-thumbnail","hentry","category-issue-2","category-prosa"],"yoast_head":"\n